2013. u duhu obitelji
U sjeni i iza leđa „velikih“ hrvatskih obiteljskih priča, krajem ove godine neprimjetno, tiho i na mala vrata u naše živote ušetale su prave male, tople obiteljske priče pisane i risane rukama europskih umjetnika.
Pa kako izgleda obitelj na razne načine, što sve može biti obitelj, tko ju sve može činiti? Evo što nam kažu neke kvalitetne ilustrirane knjige za djecu koje ocrtavaju svijet oko nas:
Klaas Verplancke: Ukuhane jabuke
„Svog tatu sam dobio. Bio je tu kad sam se rodio, i još ga uvijek imam.“
Kako to izgleda kad ti je tata na svijetu sve? Kad ste sami ti i on. Kad ti tata hvata zalutale snove dok spavaš, kad pod tušem on pjeva kao neka mama i kad ti sprema večeru opasan pregačicom. Kad šuti pa znaš da se nevrijeme sprema, kad postane olujni tata, glupi tata koji ti nije drag. I kad tražiš drugog, novog tatu. Ali tate ne rastu uokolo. Pa se vratiš kući, a umjesto ljutog tate čekaju te – ukuhane jabuke.
„Moj tata ima tople ruke. Prsti mu mirišu na ukuhane jabuke. Želio bih da ima tisuću ruku.“
Samohrani očevi, kao i samohrane majke uostalom, čini se, imaju tisuću ruku. Jer njima kuhaju, čiste, peru, ali i štite, grle, miluju. Sami. I stižu sve.
Ovu odu tatama koji vrijede za dvoje napisao je i narisao belgijski autor Klaas Verplanck. Koristeći se motivom tradicionalnog belgijskog slatkog i slasnog jela za dušu koje se kuha za radost i utjehu djeci, oslikava topao odnos dvojice muškaraca – oca i sina – usmjerenih jedan na drugoga. I u dobru i u zlu, i u nježnosti i ljutnji, ukuhane jabuke ono su vezivno tkivo koje spaja i liječi, briše sve nesporazume. Njihov miris ispunja kuću i pretvara je u dom.
„Da vidiš kakav je to miris, operi i očisti jabuke, nareži ih na komadiće pa s malo vode, limunova soka i limunove korice, cimeta i šećera po volji kuhaj dok se sve ne pretvori u kašu. Dotle čitaj ovu nagrađivanu knjigu…“ (iz pera urednice)
Almund Kunert & Anette Hildebrant: S tobom smo postali obitelj… priča o posvojenju
Lisa voli trenutak kada tata dolazi kući s posla.
„Onda on raširi ruke i Lisa skoči u njegov zagrljaj. Još kad su i mama i mačak Konrad tu, onda su prava obitelj.“
Lisa više od svega voli slušati opet i iznova maminu i tatinu priču kako je došla u svoju obitelj. Veliki obiteljski album sa srcem na naslovnici uvijek je slikovnica za tu priču. Ta je priča posebna jer je samo Lisina. I priča njene obitelji.
Tako počinje ova jednostavna, topla i radosna priča o posvojenju koja na djeci primjeren način približava ovu osjetljivu temu.
„I tako smo sanjali o tebi i čekali smo i čekali. I to dijete koje smo čekali, to si bila ti.“
Priču o iščekivanju priča mama, opisujući sreću koja ju je preplavila onog trenutka kad je telefon zazvonio i kad je glasnik dojavio: „Imamo dijete za vas. Zove se Lisa.“
„Štoooo? U mom je trbuhu odjednom zaplesalo tisuću leptirića. I ja sam zaplesala – nisam ni primijetila da mi je voda za špagete iskipjela iz lonca. I to dijete, zbog kojeg mi se zavrtjelo u glavi od sreće, to si bila ti.“
Radost pripreme, radost dočeka, radost prvih zajedničkih trenutaka, radost međusobnog upoznavanja, prvih dojmova.
„I to dijete, koje je zaspalo na tatinim rukama i koje više nikada ne bismo napustili, to si bila ti.“
Lisa bi voljela da je bila u trbuhu svoje mame, ali zna da nije. Lisa je sad već velika, dovoljno velika da postavlja pitanja. Pitanja o svojoj prvoj mami, onoj koja ju je rodila. Na vrlo jednostavan i bezbolan način ova priča nudi mogućnost odgovora. Nakon svih tih odgovora Lisa ima ideju! Bojicama koje joj je darovala baka nacrta sliku svoje prve mame, oprezno izreže sliku i na tatin prijedlog zalijepi je u obiteljski album. Album sa srcem na naslovnici.
„Sad su svi unutra“, kaže.
Lisina radosna potreba da uvijek iznova čuje priču o tome kako je stigla u obitelj neodoljivo podsjeća na scenu iz serije priča koja je također stigla k nama u drugoj polovici ove godine. Da, riječ je o Findusu, neodoljivom, simpatičnom mačku, ljubimcu starca Pettsona – i on stalno iznova želi čuti isto to – kako je stigao k Pettsonu. Pettson i Findus također su jedna obitelj, dva bića usmjerena jedno na drugo, dva bića ovisna jedno o drugome, u toploj emotivnoj vezi koja popunjava praznine. Može li itko reći da Pettson i Findus nisu obitelj? Nek se usudi samo!
Aleksandra Maxeiner & Anke Kuhl: Sve je to obitelj! : o djetetu nove djevojke brata tatine prijašnje žene i ostaloj rodbini
E, ova knjiga, koja je samo naizgled slikovnica, ima toliku pregršt primjera svih mogućih vrsta obitelji da se zapravo slobodno može smatrati pravim malim obiteljskim priručnikom. Od kamenog doba pa sve do današnjeg, punog različitosti. Razne obitelji koje žive zajedno (u istoj špilji), razne generacije iste obitelji koje žive pod istim krovom, samohrani roditelji s djecom, rastavljeni posvađani roditelji, rastavljeni roditelji u dobrim odnosima, djeca koja žive malo s jednim, malo s drugim roditeljem, djeca koja žive s oba roditelja, ali u vrlo narušenim odnosima … do sjajne mreže odnosa unutar kojih jedva možemo shvatiti tko je s kim bio, a tko s kim sada jest u vezi i kakve to veze ima s djecom. Braća, polubraća, po krvi, po očuhu ili pomajci. Po dvjema majkama ili dvama očevima.
Ova nam knjižica otkriva nove pojmove, u njoj saznajemo kakve su to pačvork, a kakve dugine obitelji. Govori o odnosima unutar obitelji, od kojih poneki mogu biti baš komplicirani. Djeca koja su posvojena, u cijelosti ili tek napola, djeca koju odgoje djedovi i bake, tetke, ujaci ili stričevi… ili domovi za djecu, posebne, veeelike obitelji u kojima djeca žive zajedno jer su njihovi pravi roditelji umrli ili se za njih ne mogu brinuti kako treba… udomiteljske obitelji…do obitelji koje uopće nemaju djecu – ali su svejedno obitelj.
Ocrtana stvarnost. U ovoj knjizi nema izmišljenih primjera. Sve je istina.
Karikaturalnost crteža, poigravanje stripom, duhoviti komentari, mudri podtekst – sve su to začini ove inteligentne ilustrirane knjige iz koje izvire jasna namjera poticanja međusobne tolerancije, poštivanja različitosti i prihvaćanja osobnosti.
Ova knjiga uistinu je imala što reći o temi koja se tako nametnula u nas ove godine. Šteta što ilustrirane knjige nemaju društveni utjecaj kakav imaju otužni, isprazni razgovori uživo u javnim medijima.
No one imaju svoju skrivenu moć. Pomažu otvaranju umova, izgradnji stavova. Zato ih valja čitati na vrijeme.
„Nekima su obitelj prijatelji. Ili kućni ljubimci. Oni su svoju obitelj izabrali. Oni se zovu srodne duše.“
Slikovnica je nagrađena Njemačkom nagradom za književnost za djecu i mlade (Deutscher Jugendliteraturpreis).