Topla priča o snažnim južnjačkim ženama koja izgleda kao film koji si već gledao te ima sve potrebne sastojke za bestseler, ali zapravo ne ostavlja dublji ni trajniji dojam i ne donosi mnogo toga što nije već viđeno – tako bi otprilike glasio sažetak naših dojmova. A sročen je i sažetak sažetka – pitka, ali plitka. Ipak, većini se roman zapravo svidio, o čemu svjedoči ocjena 3,8, a posebno je pohvaljen stil pisanja, koji je, zanimljivo, manjem broju članova grupe bio baš najveća zamjerka. Zaključili smo i da je knjiga sve u svemu poprilično vedra, bez obzira na to što se bavi teškim i sumornim temama, te da zapravo nije za one koji joj pristupaju s prevelikim ciničnim odmakom.

Osnovne informacije: 

Čitateljski klub: Na margini

Pročitana knjiga: Tajnovit život pčela

Autor: Sue Monk Kidd 

Datum rasprave: 21. 11. 2015.

Na početku svakog poglavlja u romanu nalazi se citat o ponašanju i navikama pčela koji se na neki način može povezati s radnjom pripadajućeg poglavlja. Neki smatraju da su te poveznice bile uspješne, a drugi da baš i nisu do kraja ostvarene te da bi upravo knjiga bila mnogo dublja i cjelovitija da su one bile razrađenije. Svejedno, motiv pčele potaknuo je brojne metafore i u velikoj se mjeri provlačio i kroz našu raspravu.

Usporedili smo odnos nekih likova u knjizi s odnosom pčelara prema pčelama i zapitali se iz kojih je sve razloga upravo pčela toliko simbolična u ovom romanu. Zapravo, pred kraj rasprave pozabavili smo se pitanjima o samom pčelarstvu, što je uzrokovalo donekle zabrinjavajuće, ali uglavnom simpatično prepucavanje između određenih članova o tome ima li to pitanje veze s romanom ili je nepotrebna digresija. A što se pčelarstva tiče, ispostavilo se da tema mnogima nije strana ili ih barem privlači. Jako dobar odabir kukca za upotpunjavanje priče, u svakom slučaju – zaključili smo.

Dio razgovora zasluženo je pripao južnjačkom šarmu općenito. Uostalom, jedna rečenica u romanu poručuje nam da je Južna Karolina prije svega južnjačka, a tek potom američka država, pa je logično da se to odrazilo i u knjizi.

Kao primjer spomenutog snažnog južnjačkog tipa žene prisjetili smo se Scarlett O'Hare iz ''Prohujalo s vihorom''. Neki su rekli da im je ona gotovo životni uzor, a drugi je proglasili razmaženim derištem koje misli samo na sebe. Zanimljivo je da se vrlo slična podjela dogodila i kada smo se pozabavili glavnom protagonisticom našeg romana, Lily. Neki su i nju doživjeli kao buntovno razmaženo derište – što je pokrenulo zanimljivu raspravu o tome može li netko koga vlastita obitelj zaista nije (raz)mazila uopće biti razmažen – ponovno, dio grupe imao je mišljenje da može, primjerice ako osoba samu sebe razmazi upravo zbog nedostatka tuđe pažnje, a dio da ne može te da ni Lily nije razmažena već, naprotiv, vrlo zrela za svojih četrnaest godina. Naposljetku smo je proglasili i zrelom i razmaženom. A upravo su Lilyne godine i članovi kojima se stil pisanja svidio naveli kao nešto što se mora uzeti u obzir jer smatraju da se i u tom stilu odražava njena dob. Možda su se baš oni kojima je Lily kao lik draža više emotivno unijeli u priču, dok do drugih jednostavno nije doprla na taj način.

Naravno, kao i uvijek, nismo se složili ni u nekim drugim dojmovima – nekima su išli na živce upravo oni likovi koji su drugima bili omiljeni, dijelovi koji su neke nasmijali drugima nisu bili duhoviti, neke je knjiga zbilja dirnula, dok su drugi prema njoj ostali poprilično ravnodušni... sve je to u konačnici dovelo do dinamične rasprave.

Zanimljivo je da su svi donijeli tematske grickalice – medenjake, Coca-Colu i kikiriki (koje su samo dvije članice bile dovoljno hrabre pomiješati na način na koji to čine likovi u knjizi) te domaće kolače. Možda je i to pomoglo da nekako odmah uronimo u srž rasprave, u kojoj smo se zbilja dotakli mnogočega – pokušali smo zamisliti kako bismo sami reagirali da smo se našli u nekim situacijama u kojima su se našli likovi romana, osvrnuli smo se na prikaz duhovnosti likova i zanimljiv spoj plemenskih običaja i kršćanstva, zaključili da bi možda čak bilo bolje da je u knjizi manje snažnih likova jer su se ovako samim time što ih je previše na neki način razrijedili, usporedili smo prikaz rasizma u knjizi s našim doživljajem rasizma danas, ali i s načinom na koji je ta tema prikazana u nekim drugim književnim djelima, iznesene su zamjerke na račun pretjerane crno-bijele karakterizacije (u prenesenom, ali i doslovnom smislu), preispitali smo neke vlastite predrasude, bilo je prisutno i razočaranje zbog izostanka avanture u stilu Huckleberryja Finna kakvu je nagovijestio početak romana (suprotno tome - nekima je i postojeća količina avanture već bila previše filmska), čak smo se zapitali jedu li vegani med, čitali su se omiljeni citati, na zamjerku o nerealičnosti priče uzvratilo se protupitanjem zašto bi priča uopće trebala biti realistična... pa tako sve do upečatljive izjave da je najbolja, ako ne i jedina dobra stvar u knjizi to što se spominje Miles Davis.

Nešto oko čega se gotovo uvijek složimo jest da u knjizi ne mora postojati određena pouka ili zaključak, no ako bismo baš morali izdvojiti jedan dio koji bi u ovom slučaju bio najbliži tome, to bi svakako bio zaključak po većini najmudrijeg lika u knjizi, August, da nije točno da ljudi ne znaju što je u životu najvažnije, već se boje odabrati to ili prednost daju drugim odabirima s kojima se jednostavno lakše nositi. Pa tako August kaže da zapravo nije htjela obojiti zidove svoje kuće u kričavoružičastu boju, no to je njenu sestru učinilo sretnom, a shvatila je da joj sreća njene sestre ipak više znači od boje zidova.

Iako članovi našeg kluba uglavnom nisu ljubitelji patetike, složili smo se da i malo patetike katkad dobro dođe, pa bi zaključak osvrta na raspravu bio taj da smo i mi pomalo nalik August. Svi vole da se njihovo mišljenje čuje i uvaži, a mišljenja nam se često sudaraju, no na kraju nad vlastitim mišljenjem nekako uvijek damo prednost općem tonu rasprave, i možda se baš u tome krije tajna zbog koje je taj ton i ovog puta zujao kao već dobro uhodana košnica.