“Nadala sam se da će taj vulkan konačno eruptirati da to sve više završi!“ Ivana M.

Bili smo okrutni prema klasiku kasnog modernizma Malcolma Lowryja koji su Nedopričljivi hrabro čerečili u rujnu. Priča o propasti jedne osobe, jedne epohe, jedne ljubavi, priča o alkoholizmu i priča o nemogućnosti realizacije svojih sposobnosti…

Da… ali ne.

Osnovne informacije: 

Čitateljski klub: Nedopričljivi

Pročitana knjiga: Pod vulkanom

Autor: Malcolm Lowry

Datum rasprave: 2014. 

Dali smo mu dvojku, to je zajednička i većinska ocjena. Onih koji su uspjeli ne izgubiti živce negdje na 300. i nekoj stranici. Ni nakon rasprave nismo se smekšali. Jednostavno, Lowry nama nije prenio emociju.

Osim toga, za nas, ovaj roman je precijenjen. 

Status klasika zadobio je, primijetila je Zdenka, samo zato jer je Lowryjeva žena upravo ovu knjigu spasila iz požara u kojem im je izgorjela kuća, a mi se s time posve slažemo. 

Oko te su činjenice lukavi izdavači ispleli priču tipa “Under the Volcano remains one of the most powerful and lyrical statements on the human condition and one man's constant struggle against the elemental forces that threaten to destroy him.” 

Nekako, Lowryjevo je luđaštvo došlo (na način koji nama nije ni poznat ni jasan, a i bolje) do akademskih krugova, ti su ga krugovi proglasili vrhunskom književnošću i tako je postalo klasikom. Mhm, da. 

Previše, ali neopisivo previše digresija (Proust na stotu!), nemotiviranosti likova odnosno nejasne motiviranosti likova, previše alkohola, i premalo smisla.

To je sukus našeg čitanja ove beskrajne knjige (nažalost, ne michaelendovski beskrajne. :P )

Ok, ima dobrih citata. Ima dobrih opisa bizarnih situacija u gradu pod vulkanom, viđenih očima pijanog i rastrojenog Konzula, na trenutke lucidnih emocionalnih ispovijesti. 

500 stranica ispisanih strujom svijesti i još koječime. To koječime znači da se struja svijesti ovdje udružila sa stanjem svijesti kroničnog alkoholičara. Mislim da mi ovdje imamo dvostruku struju svijesti, ukoliko to stanje uopće možemo zvati sviješću.

“Pijanac s propalim brakom koji još k tome piše roman. Ušla sam u šumu i nisam vidjela ni jedno stablo. Film je svakako bolji jer je izvukao esenciju knjige”, nasmijala nas je Sandra. Hvala bogu jer nam je to nasušno trebalo nakon ove knjige. Sandra je imala snage za film. Bravo, Sandra. Mi ostali više nismo. 

Ivana S.  je knjigu pročitala na engleskom jeziku zbog čega joj se duboko divimo, istaknula je odnos Yvonne i Konzula kao najzanimljiviji dio knjige kao i govor likova koji se izražavaju mješavinom meksičko-engleskog. 

Knjiga o dekadenciji i negacija dekadencije, kažu. Možda, ali nakon 400 stranica čovjek se toliko umori da više ne može naći riječi ni za jedan maleni osvrt. Samo za jedan duboki uzdah. 

P.S. Između prijedloga za listopad – “Bebač” Roddyja Doylea, “Sunset Park” Paula Austera, “Život je pred tobom” Romaina Garyja,  „Malo drvo“ Forresta Cartera, “Zapitaj prah” Johna Fantea izabrali smo „Bebača“ Roddyja Doylea, prijedlog Larija Šete. Jedva čekamo. Irski humor, puno duha i smijeha, daleko od vulkana i ikakvih erupcija.