Ova novela, sa svojom mješavinom droge, glazbe, mode i maloljetničkog nasilja, imala je velik utjecaj na književnu, glazbenu i vizualnu kulturu, a bavi se sukobom pojedinca i države, kažnjavanjem mladih kriminalaca i (ne)mogućnošću iskupljenja. Jezična originalnost knjige te moralna pitanja koja postavlja sada su relevantni jednako koliko i na dan izdavanja knjige, ako ne i svakim danom sve više. 

Smještena u blisku budućnost u kojoj nasilje među mladima cvjeta, a kazne provodi totalitarna država, roman se bavi ljudskom prirodom, moralom, politikom i autoritetom. Pripovijeda ga Alex, 15-godišnji vođa među bandom “droogsa” - adolescenata kriminalaca koji teroriziraju građane silovanjem, teškim drogama i “ultra-nasiljem”. Osuđen za ubojstvo, Alex se podvrgava eksperimentalnoj terapiji averzije poznatoj kao “Ludovicova tehnika” prije nego što je pušten natrag u društvo, navodno izliječen.

Jezična originalnost knjige te moralna pitanja koja postavlja sada su relevantni jednako koliko i na dan izdavanja knjige, ako ne i svakim danom sve više

Sam autor rođen je i odrastao u Manchesteru, a za radni odmor u Lenjingradu 1961. naučio je osnove ruskog. Stoga ne čudi da je utjecaje za izmišljeni sleng “nadsat” (ruski za “tinejdžer”) koji koriste Alex i njegova družina “droogsa” u romanu pronašao u kombinaciji ruskog jezika, cockney slenga koji se rimuje, manchesterskog dijalekta i nekoliko romskih riječi i fraza. U vrijeme kada je Burgess počeo pisati ovu novelu, počela se pojavljivati nova kultura mladih, takozvanih Teddy Boysa/Teddiesa/Tedsa, sa svojom pop glazbom, drogama i nasiljem. Burgess je zaintrigiralo pojavljivanje svijeta koji nije postojao u njegovoj vlastitoj mladosti. Takvo nemotivirano nasilje, tako brutalno prikazano u romanu, moglo je biti inspirirano incidentom iz Burgessova vlastitog iskustva. Tvrdio je da jezgra Alexovog brutalnog ponašanja leži u napadu koji je pretrpjela njegova prva žena Llewela (Lynne) Jones. Tijekom ratnog nestanka struje u Londonu 1944., Lynne je pretukla i opljačkala banda američkih vojnika. Sličan napad događa se u romanu, kada Alex i njegovi “droogsi” pretuku i siluju piščevu ženu.

Bili smo primorani dogovoriti se koju verziju romana želimo čitati. Naime, sada je već opće poznato da je “Paklena naranča” izdana 1962. godine u Londonu, no u američkoj verziji izdanoj u New Yorku iz 1963. godine u kontroverznom potezu izdavača izbačeno je zadnje poglavlje. Tek 1987. objavljeno je novo američko izdanje, zajedno s posljednjim poglavljem.

Moguće je da se Burgess krivo sjeća prave Cockney fraze 'All Lombard Street to a china orange' ili ju je jednostavno - izmislio.

Naslov romana, A Clockwork Orange, proizašao je iz, kako je Burgess tvrdio, “fraze koju sam čuo prije mnogo godina i u koju sam se toliko zaljubio, htio sam je upotrijebiti [kao] naslov knjige. Ali sam izraz nisam izmislio. Fraza "queer as a clockwork orange" dobar je stari istočno londonski sleng i nije se činilo potrebnim objašnjavati je. Sada mu, očito, moram dati dodatno značenje. Nagovestio sam dodatnu dimenziju. Implicirao sam spoj organskog, živahnog, slatkog - drugim riječima, života, naranče - i mehaničkog, hladnog, discipliniranog. Spojio sam ih u neku vrstu oksimorona.” Poput mnogih Burgessovih proglasa, ovo podrijetlo "naranče s mehanizmom za sat" prilično je teško potkrijepiti. Nije zabilježen ni u jednom rječniku londonskog slenga, a neki lingvisti vjeruju da izraz potječe iz Liverpoola. Očito je da nema zabilježenih citata fraze prije nego što je roman objavljen 1962., a jedini autoritet za njezinu upotrebu je sam Burgess. Moguće je da se Burgess krivo sjeća prave Cockney fraze 'All Lombard Street to a china orange' ili ju je jednostavno - izmislio.

Pregled autorove skripte otkriva da je uvijek bio nesiguran kako bi roman trebao završiti. Na kraju 3. dijela, 6. poglavlja, napisao je: ‘Trebamo li ovdje završiti? Slijedi neobavezni “epilog”. No svidio mu se američki kraj i odobrio je njegovu objavu. Tek je kasnije u životu više volio britanski završetak. Naposljetku, Burgess se odrekao odgovornosti za bilo kakav autoritativni kraj svog romana, a na čitateljima je da odluče koji će zaključak preferirati. Možda je to prikladno u knjizi koja se bavi važnošću slobodne volje, moralnog izbora i individualne odgovornosti.

Naposljetku, Burgess se odrekao odgovornosti za bilo kakav autoritativni kraj svog romana, a na čitateljima je da odluče koji će zaključak preferirati.

Neminovno je bilo dotaknuti se i kultne filmske ekranizacije, kako u našoj raspravi, tako i u ovom tekstu. Kubrickovi maestralni kadrovi po definiciji zlatnog reza, pristup snimanju koji nas u film uvlači kao u kazališnu predstavu koja se upravo odvija pred nama i scene koje se urezuju u pamćenje, savršen su primjer visoko estetiziranog nasilja u kinematografiji. Nakon objavljivanja 1962., A Clockwork Orange slabo se prodavao, a većina recenzenata bila je zbunjena Burgessovom lingvističkom inventivnošću i uznemirena nasilnošću.

No, brzo je postao underground hit, a adaptirao ga je Andy Warhol za svoj film Factory Vinyl (1965.). Međutim, do globalne publike nije došao sve do svoje druge filmske adaptacije Stanleyja Kubricka 1971. godine. Iako je film bio komercijalni uspjeh, u vrijeme izdavanja filma njegove scene brutalnog nasilja izazvale su bijes britanske javnosti. Kubrick je film bazirao na prvoj američkoj verziji knjige bez zadnjeg poglavlja ne znajući da ono postoji. Kada je naknadno saznao za njega, izjavio je da bi svejedno izabrao adaptirati američku verziju u kojoj novela završava puno pesimističnije nego u originalu.

Za sve one koji su propustili naše produktivne rasprave, pripremili smo kratke impresije o knjizi:

Stanley_Kubrick_Clockwork_Orange

"Paklena naranča" Anthonyja Burgessa je roman u cijelosti posvećen nasilju. Dok pratimo petnaestogodišnjeg Alexa tijekom njegove osobne adolescentne metamorfoze, maloljetničko nasilje predstavlja se u potanko insceniranim brutalnim napadima, psihičkom ugnjetavanju i gaženju ljudskog u ponekad slučajnim ili pomno biranim žrtvama. Nakon svakog takvog detaljnog opisa, Burgess pred čitatelja postavlja pitanje koja je to prava priroda nasilja i možemo li govoriti o intrinzičnom zlu koje tinja i raste u Aleksu i njegovim „droozima“. Jesu li ljudi sami po sebi zli i čine li nasilje svojom slobodnom voljom?

 

U pozadini tematskog pitanja otvara se novi set rasprava o jednom drugom, nimalo osobnom već sustavnom zlu koje pod okriljem penološkog tretmana mijenja slobodnu volju počinitelja. Može li država dok primjenjuje svoj ius puniendi u cilju postizanja svrha kažnjavanja promijeniti Aleksovu osobnost eksperimentalnim metodama mučenja? U distopijskom okruženju i takav scenarij je moguć, no pred nama je i dalje dilema koliko pojedinačnog smijemo žrtvovati u korist kolektivnog kažnjavanjem u društvu današnjice. (Dalida Rittossa)

"Paklena naranča", ili pravilnije, naranča na navijanje, je djelo engleskog pisca, Anthony Burgessa iz 1962 god. Glavni akter je mladi adolescent Alex Delarge i njegova banda, koja noću terorizira bespomoćne ljude u njihovim domovima, njihova strast za nasiljem i seksom je nenormalno bolesna. On predstavlja oličenje bunta protiv svega, naročito ustaljenih društvenih normi. Postoje također dvije krajnosti, izopačenost u vanjskom svijetu, a unutar svog doma, uživa u klasičnoj glazbi, Ludwiga Van Beethovena…

 

Teško je čitati ovaj roman, jer je "ultra nasilje" brutalno, kaotično, pri tome , glavni protagonisti, da bi se nekako generacijski izdvojili i bili posebni, govore nekom čudnom mješavinom engleskog i ruskog jezika, neki njihov nerazumljiv žargon. Jedne noći, Alex ubija jednu ženu u njenom domu, biva zatvoren, te u zatvoru dobiva priliku smanjenja kazne, ako pristupi programu liječenja od strane vladinog, policijskog eksperimenta. On ustvari postaje pokusni kunić, vladina programa pranja mozga.

 

Konačno na slobodi, Alex ne može utjecati na svoju sudbinu kažnjavaju ga dojučerašnji "drugovi", on je potpuno otuđen u suvremenom svijetu... Sigurna sam da je film Stanleya Kubricka iz 1971. gledaniji, nego knjiga čitana, zbog teških scena silovanja i mučenja, filmske slike brzo prolaze. (V.M.)

Svi mi živimo u društvima koja nam u većoj ili manjoj mjeri diktiraju ponašanje. Malo tko se ne slaže da je to nužan uvjet za uspješnu koegzistenciju, ali do koje se granice može ići bez da prijeđe u povrjeđivanje osobnih sloboda? Po meni je to jedno od zanimljivijih pitanja koja ova knjiga postavlja. Razumijem i kontroverzu koju je to izazvalo, ali također smatram da bi njena poanta bila potencijalno oslabljena da Burgess za protagonista nije odabrao osobu s anti-socijalnim tendencijama.

 

Ako kao čitatelji osjećamo nelagodu kad društvo prisilnom uvjetovanju podvrgne osobu čije ponašanje nikako ne odobravamo, to nam kaže više o problemu nego da je riječ o osobi s kojom se možemo poistovjetiti. (Anonimna)

Alegorijski roman o sukobu establišmenta i pojedinca u čijem je središtu tema slobodne volje i vlastitog izbora. Alex je pojedinac koji se opire discipliniranju. Upravo je mogućnost moralnog izbora ono što nas čini ljudima te je bolje svjesno izabrati biti zao, nego biti prisiljen činiti dobro. Kritika je to modernog društva kao discipliniranog u kojem se pojedinca svodi na mehaničku igračku kako bi se pod svaku cijenu postigla i održala društvena poslušnost. Prikaz otuđenja u suvremenom svijetu, antiutopija.

 

Roman kojeg vrijedi pročitati, otvara mnoga pitanja, odličan izbor za raspravu u čitateljskom klubu. (D.P.)