„Što se to čuje u Stakleniku zelenom?

Al' su maškare, al' su mačke u zanosu ljubavnom?

Da su maškare, već bi utihnule,

Mačke već bi odjurile;

Nit' su maškare, nit' su mačk(ar)e

Nego žar februarske Nedopričljive rasprave.“ 

Početna je to strofa povijesne postvalentinovske rasprave kultnog riječkog čitateljskog kluba održane 15. veljače 2018. godine. Čuvena rasprava nije sačuvana u cijelosti, no njezini fragmenti pronađeni su 2418. godine, točno četiristo godina kasnije, u drevnim ruševinama za koje se vjeruje da su nekad bile prostorije dječje knjižnice Stribor. Znate, to je bilo stoljećima prije nego što smo dobili ovu današnju knjižnicu u centru grada koja se proteže na osam etaža i sadrži možda čak i prevelik broj primjeraka svake knjige, tako da se nikada ne može dogoditi da su svi primjerci posljednjeg nastavka trilogije čiji je drugi dio završio velikim cliffhangerom, sačuvaj me Bože, posuđeni. Povijesna istraživanja pokazala su da su se takve situacije u prošlosti znale događati.

Štoviše, događalo se i da pojedine knjige napisane na stranim jezicima nisu prevedene. Bila su to odista teška vremena za čovječanstvo. Danas, kada je mandarinski kineski postao univerzalni jezik u cijelom svijetu, takvih problema nemamo. Uglavnom, zahvaljujući spomenutim fragmentima, stručnjaci su uspjeli odgonetnuti gotovo 90 % sadržaja rasprave, za koju se prije vjerovalo da je izmišljena legenda i da se zapravo nije nikad dogodila. Zbog ovog značajnog otkrića, sada imamo čvrste dokaze da su se ti događaji zaista odvijali. Budući da je izvorni jezik rasprave poprilično arhaičan, u nastavku donosimo njezin prozni prijevod na narodni jezik.

Jedna raspava

Bila je veljača, mjesec zaljubljenih. Shodno tome, Nedopričljivi su proglasili tematski mjesec i odlučili da žele čitati neki besramni ljubić. Iako je među prijedlozima bilo romana čije su naslovnice gotovo jamčile puno suza (doduše, uzrokovanih smijehom, ali dobro), odlučili smo se za decentnu klasiku. Na sveopće oduševljenje, odabrano je djelo hrvatske velikanke (Wordov spell check bezobrazno podcrtava ovu riječ crvenom bojom, kao da ženska inačica imenice velikan ne može biti ništa drugo doli pravopisna pogreška, op.a.), borkinje za ženska prava, vječno i nepravedno omalovažavane legende nad legendama, jedne jedine Marije Jurić Zagorke. Ljubav kojoj su Nedopričljivi svjedočili jest ona Manduše i Divljana, a naziv djela, sad je već jasno svima, „Kći Lotrščaka.“

Doznali smo mnogo zanimljivih informacija o autoričinom životu, a najzgodniji nam se učinio Milenin podatak o tome kako je Zagorka vodila računa o svojim likovima. Naime, svi znamo da je jedno od najpoznatijih Zagorkinih djela ciklus romana od sedam svezaka poznatih pod nazivom „Grička vještica“. Riječ je o vrlo opsežnim romanima koji su prepuni događaja i različitih likova, pa je zacijelo ponekad bilo teško pratiti što se kojem liku dogodilo. Stoga je navodno na jednom stolu imala posložene lutkice koje su predstavljale likove i svaki put kad bi nekog lika ubila, srušila bi odgovarajuću lutkicu na pod (spavaš li mirno, G.R.R. Martine?). Međutim, taj se sustav ipak pokazao manjkavim jer je jednom prilikom Zagorkina spremačica naišla na lutkicu na podu i vratila je natrag na mjesto, pa je tako jedan od likova nekoliko svezaka kasnije iznenada uskrsnuo. Poanta priče: uvijek u životu pospremajte sami svoj nered, od spremačica često više štete nego koristi.

Reakcije na sam roman „Kći Lotrščaka“ bile su vrlo pozitivne. Svi smo uživali u stilu pisanja i opisima koji navješćuju da će se nešto dogoditi i koji su toliko uvjerljivi da su nam se u glavama odmah stvarale jasne slike krajolika i događaja te smo se osjećali kao da smo tamo:

Šumom zavija vjetar, gone se veprovi, jure divlje mačke, a noćne sove dozivlju se s grane na granu. Negdje izdaleka čuju se nejasni glasovi od kojih se ježi lišće. Dolje škripi šikarje kao da se po njemu valjaju noćne nemani, gore ustalasali zrak lomi granje ogromnih stabala i pišti i zviždi kroz beskrajnu tamnu šumu. Kao da je noć probudila šumske aždaje kojih se plaše i oblaci nad šumom pa lete divljom brzinom u nepovrat. A dolje po tmini, iz koje katkad sijevnu zvjerske oči, katkad prodre zvjerski glas, nešto se vere, nešto bijelo prestrašeno šulja se iz grma u grm.

Senka je posebno istaknula opise borbi u kojima autorica u jednoj rečenici nabija glagole radnje jedan za drugim i na taj način postiže dinamičnost i filmičnost. Zbog toga smo zaključili da je krajnje vrijeme da HBO otkupi prava na knjigu i stvori jedan hrvatski televizijski fenomen u rangu „Igre prijestolja.“ Fascinirao nas je i sam jezik koji je arhaičan, ali ipak ne u tolikoj mjeri da bi otežavao čitanje, pa smo naučili mnoge nove-stare riječi.

Stvarnost i fikcija

Svidjelo nam se što je Zagorka kombinirala povijesne i zamišljene događaje i likove, ubacila legende i stara praznovjerja te sve to zajedno upakirala u dinamičan i zanimljiv povijesno-ljubavni roman koji se svidio čak i onima koji nisu baš neki obožavatelji povijesti, a ni ljubavnih romana. Čitanje ovog romana potaknulo nas je da istražujemo što se to doista događalo s turopoljskim plemićima i njihovim poveljama te da naučimo nešto novo, a zaključili smo i da je sama autorica morala imati pregršt znanja i puno istraživati da bi napisala jedan ovakav roman.

Divili smo se i njezinoj smionosti da kritizira ondašnje društvo koje joj ionako nije bilo previše naklonjeno. Snažno se obrušava na Crkvu (ali ne i na kršćanstvo kao takvo), a iz njezinih opisa shvatili smo da se situacija ni danas po tom pitanju nije previše popravila te da je Zagorka još uvijek „prokleto aktualna“. Korupciji, raskalašenosti i posve nečuvenom ponašanju određenih članova klera nažalost i danas svjedočimo.

„Nitko na svijetu ne može počiniti tako strahoviti zločin kao pop kad u njega vjeruju kao u Boga.“

Iznenadilo nas je i njezino progresivno i moderno razmišljanje o određenoj problematici, a u ovom djelu posebno je riječ o tome bi li svećenicima trebalo biti dopušteno da se žene. Budući da je stvorila lik svećenika Mirše koji se zaljubio u djevojku Dodolu te je na kraju to dvoje ljudi svojim spisateljskim perom i vjenčala, posve je jasno koji je bio Zagorkin stav o tome.

Nekima je smetalo što djelo sadrži previše zapleta i događaja, no uglavnom smo se složili da su svi raspleti kvalitetno logički i vremenski odrađeni te da nema rupa u priči (iako se određenim trenucima čini da ima, no na samom kraju sve dolazi na svoje mjesto). Druga zamjerka je polarizacija likova koji se uglavnom dijele na dobre i loše, a ni sama karakterizacija likova u određenim trenucima nije najsretnije odrađena pa se likovi doimaju površnima, a njihovi postupci postaju predvidljivi.

Najviše nas je nervirala upravo naivna i nesnalažljiva glavna junakinja Manduša, tzv. „žuta kamilica“ koja kod svake naznake nevolje pada u nesvijest i stalno ju se treba spašavati kao pravu damu u nevolji. Međutim, ipak smo zaključili je u određenim trenucima preuzela inicijativu, primjerice kada je zvonila zvono da bi omela neprijatelje tijekom borbe protiv Rakara. Glavni junak Divljan, osim što je lep ko greh, spretno se spašava iz svake akcijske situacije, i to uvijek u zadnji čas, ma koliko to izgledalo nemoguće. Upravo zbog toga zaradio je nadimak „Umri muški“, iako smo ga zamišljali s malo više kose.

Ali da ne bude baš sve skroz otrcano, ovaj princ dolazi na crnom konju, ne na bijelom. Unatoč svemu, primijetili smo da Zagorska u pojedinim trenucima jako dobro opisuje unutarnja stanja likova:

„Oko njega sva zemlja pjeva ljubavnu pjesmu proljeća, zeleni se tratina i cvatu voćke, plavi se nebo i zlati sunce, ali niti ga griju njegove zrake, niti miriše cvijeće niti ga budi u život proljetni dan. Oko sebe vidi samo pustoš, samoću, tišinu, muklu i bolnu."

Sretan nam rođendan!

Naravno da smo svi navijali za to da ljubav Manduše i Divljana pobijedi, pa da se izliječe od ovog gore opisanog weltschmerza. Zagorka upravo majstorski opisuje svaki njihov susret koji je nabijen kemijom i emocijama, a jedva da se dotaknu. Ostao je ipak sveopći žal da nije ubacila bar jednu malo sočniju ljubavnu scenu, no nije joj za zamjeriti s obzirom na vrijeme u kojem je živjela. Uostalom, Manduša je na kraju ipak skinula partu s glave, pa nema nikakve sumnje da je čin izvršen. ;)

Ništa nam od tih elemenata u stilu meksičkih sapunica zapravo nije smetalo kod ocjenjivanja romana jer smo zaključili da sve to ulazi u okvire žanra povijesne romance. Kada je u pitanju „Kći Lotrščaka“, Nedopričljivi su odlučili ovako: opći dojam – 4,5; tema i ideja – 4,4; stil – 4,7 i karakterizacija likova – 4,1, što daje vrlo visoku ukupnu ocjenu 4,4.

Marija Jurić Zagorka ne zaslužuje ništa manje. Ova velika žena i njezin roman poslužili su kao izvrstan uvod u još jedan tematski mjesec koji nam slijedi. Naime, u ožujku ćemo obilježiti Dan žena uz knjigu „Buddha u potkrovlju“ autorice Julie Otsuke. Osim toga, još se jedna važna obljetnica odvija u ožujku – Nedopričljivi slave četvrti rođendan! Sprema se velika fešta, svi ste pozvani.

Početak je bio poetski, pa je red da takav bude i završetak. Evo jedan haiku za kraj:

Kći Lotrščaka

Zagi, mi te volimo

Nedopričljivi