Nedopričljivi su ovoga puta imali pravu raspravu u kojoj su se mogli zdušno “posvađati”. I “posvađali” su se, za povijest.

Jednima je ovo bila romantična priča o jednoj zatomljenoj ljubavi, dok je drugima (na društvenim mrežama bi ih nazvali hejterima, trolovima i sl.) ovo bila samo jedna zbrčkana priča u rangu meksičkih sapunica.

Neki od članova imali su priliku ranije čitati ovo djelo, poput Milene i Maje, kod kojih se ništa od tada nije promijenilo. Njima je i dalje ovo jedna lijepa priča o strasti kuhanja i ljubavi, čista emocija i sinestezija boja i okusa.

Čitateljski klub: Nedopričljivi

Pročitana knjiga: Kao voda za čokoladu

Autorica: Laura Esquivel

Datum rasprave: 18.02.2021.

Franko, pak, koji je knjigu čitao još 2015. godine, ističe kako više nije pobornik magičnog realizma. Ljubavna priča kao iz sapunica zasjenila mu je cijelu radnju. No, ovoga puta mu se više svidjela uloga kuhinje, koju je doživio kao još jednu sestru i zbog toga je djelo bolje ocijenio nego prvi put.

Biljani se svidio stvaran odnos između majke i njenih kćeri, sve te boje i mirisi, kao i onaj osjećaj trenutka u kojem treba znati otpustiti kočnice.

Senka se priklonila ekipi koja je dala bolje ocjene, ali je ipak istaknula kako joj ova priča nije romantična već žalosna jer su glavnim likovima oteti i mladost i ljubav. Također ju je zasmetao i banalni opis umiranja djeteta, postavši totalno nebitnom činjenicom jer je autorici bila važna samo njihova ljubav.

Što se naših dviju Ivana tiče, Ivana M. je također “glasala” za sapunicu, a Ivana S. istaknula da je u knjizi sve apsurdno i kao takvu ju je i prihvatila.

Petra je također ponavljala gradivo od prije 5 godina, s jednom jedinom razlikom – ovoga puta nije bila nervozna dok je čitala i uspjela je doživjeti sve opisane mirise i boje. Inače voli čarobno, ali ovo joj uopće ne drži vodu.

“Najprije bih ubila mamu, pa Pedra, pa sestru… na kraju ih je sve pobila kao u Game of Thrones, iako je to mogla još na početku.”

Tea Ž. je stavila naglasak na nejasan protok vremena u radnji, kao i izostanak uzročno-posljedične veze i promjene smjera fabule, u kojoj je pak sve iskarikirano. Nonšalantno iznošenje šokantnih događaja, prema njenim riječima, spada u apsurdni, a ne u magični realizam. Sve ovo rezultiralo je niskim ocjenama.

Za opisati ovo djelo, Iva bi upotrijebila samo jednu riječ: strast. Svidjela joj se sva ta naglašenost pojedinih situacija i snaga glavne junakinje.

Sanja D. je strašno htjela da joj se knjiga svidi, ali nije uspjelo. Magične situacije su joj super, ali previše karikirane.

“Knjiga je samo prošla kroz mene – nisam doživjela ni ljubav ni mirise ni boje, kao da su od papira.”   

Voditeljica kluba, od milja zvana Šefika, ovoga je puta bila crna ovca i nije se libila knjizi dati jedinicu. Nakon što je prije nekoliko godina gledala film, rekla je: “Ovo ne želim čitati ni pod razno!” Ali zbog najdražeg kluba vrijedi se žrtvovati. Kao i Franku, najdraži su joj ridikulozni dijelovi knjige pa samim tim i Gertrudis joj je najdraži lik. Inače, ne bi poput autorice knjige čekala kraj romana da omraženim likovima okonča živote – učinila bi to već na prvoj trećini romana, ali onda ne bi bilo još jedne odlične rasprave najboljeg čitateljskog kluba na ovim prostorima.

Zaključit ćemo da, bez obzira kojem taboru pripadali, nitko nije ostao imun na boje i mirise kojima obiluje ova knjiga. Dobro je to što je kratka jer bi, u protivnom, kod nekih izazvala teške neuroze i možda završila u plamenu, poput likova na kraju knjige.

“Nedopričljivi” uživaju u tome kada različito dožive određenu knjigu, takve su rasprave nenadmašne. Nitko tu nikoga ne želi uvjeriti da promijeni mišljenje – oni kojima se nije svidjelo možda su zakinuti za fini spokojni osjećaj blaženstva jedne lijepe romantične priče. Ali, vjerujte, zakinuti su i oni kojima se svidjelo: ne znaju kako je ponekad dobar ispušni ventil (pogotovo u ovim ludim vremenima) kad se počneš svađati s likovima, reći im sve što ih ide i onda mirno zaklopiti knjigu. Ili ju možda baciti kroz prozor, u afektu. Ako je vaša vlastita, dopuštamo.

Još jedna stvar oko koje su se članovi složili je “citat o šibicama” pa vam ga i darujemo za kraj.

“Moja baka je imala vrlo zanimljivu teoriju. Govorila je da se svi rađamo s kutijom šibica u sebi, ali da ih ne možemo uvijek upaliti sami jer trebamo kisik i svijeću. Samo što u tom slučaju kisik mora doći iz daha ljubljene osobe; kao svijeća može poslužiti bilo kakva vrsta hrane, glazba, milovanje, riječ ili zvuk koji će aktivirati detonator i tako zapaliti jednu od šibica. Na trenutak ćemo ostati zapanjeni snažnim osjećajem. U nama će se stvoriti ugodna toplina koja će u tijeku vremena malo-pomalo nestajati, sve dok je ne pothrani nova eksplozija. Svatko, da bi mogao živjeti, mora otkriti svoje detonatore, jer izgaranje do kojega dolazi kad se jedan od njih zapali, hrani dušu energijom.”

Nismo zaboravili upoznati svekoliko pučanstvo s ocjenama koje su članovi nesebično podijelili. Ovoga puta to izgleda ovako: tema/ideja 4.2; stil pripovijedanja 3.7; karakterizacija likova 3.7 i opći dojam 3.6, što romanu daje konačnu ocjenu 3.8.