Osnovne informacije: 

Čitateljski klub: Studentski čitateljski klub

Pročitana knjiga: Hansenova djeca

Autor: Ognjen Spahić

Datum rasprave: ljeto 2013.

Skupili smo se na Kontu, u Strigi, u velikom broju od – četiri. Šefica Tina Kovačić, Alan Martinović, Kristina Kardum i novi član Bruno Pauletig. Bila je topla ljetna večer, stvorena za pijane rasprave. Napili se nismo, a rasprava je bila i preugodna. Nekako smo se ugrubo – složili.

Čitali smo „Hansenovu djecu“ crnogorskog književnika Ognjena Spahića, roman koji je 2005. godine dobio nagradu „Meša Selimović“. Srećom, nitko ga nije pokušao prevesti, pa smo čitali na crnogorskom, koji je – vjerovali ili ne – gotovo kao hrvatski. I bili smo zadovoljni, što je lijepo, ali nije sočno. Nije bilo drame, napetosti, nije bilo žestokih zagovornika suprotnih stajališta, nije bilo mahnite borbe za riječ... Možda da je rasprava bila pijana, tko zna.

Tko su Hansenova djeca? To su gubavci, prozvani ovdje Hansenovom djecom zahvaljujući Gerhardu Henriku Armaueru Hansenu, norveškom liječniku koji je identificirao bakteriju uzročnika gube. Što smo se mi zapitali? Mi smo se zapitali zašto su gubavci njegova djeca. Možda bi on mogao biti neki demonski otac koji je svu tu sirotu, bolesnu djecu začeo i zatim ih pustio takve u svijet ne brinući više o njima. A možda je on zapravo dobri posvojitelj sve te sirote, bolesne djece o kojoj nitko nije brinuo. To su samo ideje za razmatranje, a kut je gledanja proizvoljan.

Ova Hansenova djeca smještena su u posljednjem europskom leprozoriju, na jugu Rumunjske, u vrijeme pada socijalističkog bloka. Pripovjedač je „glavni“ u ovom leprozoriju jer jedini u grupi još uvijek ima penis. Svakako bi bilo zanimljivo čuti što o tome kažu feministice, ali takvih na našem sastanku nije bilo. Osim toga, o pripovjedaču ne znamo mnogo, jer on gotovo uopće ne govori o sebi. On govori uglavnom o svome prijatelju i drugu u bolesti, Robertu W. Duncanu, s kojim je izrazito blizak, a ostali gubavci zapravo su sporedni glumci. Svijet gubavaca zaseban je svijet, odsječen od zdravog svijeta, a opet toliko nalik zdravome svijetu da plaši. Prijateljstva i neprijateljstva, ljubav i mržnja, spletke i strah od drugih, borba za moć – ima li razlike između zdravih i bolesnih? Zašto ova nevolja nije ujedinila ove ljude? Kao i u svakoj grupi, i ovdje su neki likovi međusobno bliski, neki su gotovo neprijatelji, neki su središnje ličnosti, neki marginalne. A nevolja je iz njih izvukla najgore.

Da, knjiga nam se svidjela. Razilazili smo se svega u nekoliko točaka individualnog doživljaja pri čitanju: je li kaos u leprozoriju postsocijalistička Rumunjska u malom; može li se iščitati analogija između zdravstvenih i socijalnih gubavaca; jesmo li osjećali likove. Složili smo se oko toga da nas je početak uvukao, a da se kasnije stvar razvodnila, pa smo se zadržali na čvrstoj četvorki (Tina i Alan su dali 4,4, Kristina 4, a Bruno 3,7). Složili smo se oko toga da je Spahićev stil pisanja lijep. Shvatili smo da nam je Spahić drag, i dobro mu proučili crte lica na koricama knjige. Našli smo da ima tužne oči, da mu nos i usta – zanimljivo – podsjećaju na gubavce, te da ima lijep džemper i košulju. Voljeli bismo da je Spahić bio s nama za stolom. Složili smo se prilično mirno da sljedeći put čitamo „Majmun i bit“ Aldousa Huxleya (iako je bilo tijesno s romansiranom biografijom Zelde Fitzgerald, pa je to unijelo malo napetosti).

Zapravo, jednom, kada sve grupe ljudi, i zdrave i bolesne, budu složne kao što smo bili mi, više neće biti materijala za pisanje...