„Anja, hoće li biti OK ako ja samo stisnem link na Zoomu? Ne moram više ništa raditi?“ „Tanja, pliz, hoće li netko od vas biti s nama, za slučaj da nešto zašteka?“ Pitanjima ovog tipa, voditeljica Nedopričljivih (od milja zvana „šefika“) zasipala je djevojke iz Programa, 2-3 dana prije početka rasprave. Stoga ću ponovo iskoristiti priliku i zahvaliti se Anji i Tanji (koja je bila s nama cijelo vrijeme održavanja rasprave) na podršci i Hrvatskom knjižničarskom društvu koje nam je omogućilo ovo naše prvo virtualno okupljanje. I „matineja“ Noći knjige mogla je početi (sjećate se, bili smo prvi, i to u 16.30).

Dakle, kako je zločesta teta zvana Korona pomrsila račune svima, i mi smo morali nešto promijeniti. O predmetnoj knjizi trebalo smo raspravljati u našem rođendanskom mjesecu ožujku. No, to je bio samo još jedan izazov za nas: većina se uspjela povezati putem svojih kompjutera ili pametnih telefona i uslijedilo je međusobno mahanje i slanje virtualnih pusa, za povijest.

„Boks je za muške, i o muškima, i jest muški. To je slavljenje jedne izgubljene religije muževnosti, sve postojanije baš zato što je izgubljena.“ (Joyce Carol Oates)

„Udaraj i ne primaj udarce, to je temelj boksa. Ali svi boksači primaju udarce, čak i oni najbolji. Kakvi su to onda ljudi koji mogu trpjeti takve muke dovoljno dugo da postanu izazivači, a pogotovo prvaci?“

Kako se naša Ivana M. zbog tehničkih razloga nije uspjela povezati, nazvali smo ju telefonom, stavili na speaker i uspjela je dati kratak osvrt na knjigu. Istaknula je kako nije nešto od boksa, ali da su joj likovi dobro razrađeni (falilo joj je malo više njih u Djevojci) i topli. Film nije gledala, ali se zato naplakala čitajući. Uz Djevojku, jako su joj se svidjele priče Majmunski pogled i Tragovi konopca. Žao joj je što nismo svi zajedno u našem dragom Stakleniku, sa željom da što prije sve bude po starom.

Franko kaže da mu je film bio odličan, a pročitao je samo priču o Djevojci i ocijenio ju četvorkom u svim našim kategorijama. Znao je da će mu priča biti tužna, pa nije bilo faktora iznenađenja. Posebno ističe odličan stil pisanja. Kako na Zoomu imate mogućnost izabrati si ime, posebno za ovu raspravu postao je „Franko od tisuću kuna“. Na pitanje zašto baš to ime, kazao je: „Morao sam se financijski ipak prilagoditi našim standardima“, dodao je.

„Jako mi se sviđa stil, stvarni ljudi i njihove sudbine“, rekla nam je Biljana. Likovi su joj dobri, topli i ljudski, kao i zanimljivo rješavanje njihovog ekonomskog i socijalnog statusa. 

Ivana S. ne voli čitati zbirke priča jer se svaki put mora iznova „ufurati“ u priču. Stalno joj se činilo da postoji samo jedan te isti lik, a uvijek je svuda vidjela Clinta. Čitala je na engleskom jeziku i bilo joj je previše slenga, ali kaže da je to njen problem. Što se tiče stila pisanja, tu će „okriviti“ autora – „vidi se da je boksač, a ne pisac“, nazvavši to enciklopedijskim pisanjem.

Senka nam je rekla da je kao klinka voljela boks, primjerice Beneša i Parlova. Boksače vidi kao osobe koje se bore za svoje mjesto, a ovi ostali žive na njihovoj krvi. „Tko ne voli boks, bit će mu dosadno čitati. To je kao i kod npr. baleta, figure se stalno ponavljaju.“

Ina se, pak, nije složila sa Senkom. Ne voli boks, ali nije joj uopće bilo naporno. Svidjela joj se ta strast boksača i životni stil ogoljele borbe za životom. Rječnik joj nije smetao.

Tei S. svidjela se tema, no ipak joj je bilo previše taktike i razmišljanja oko borbi i ozljeda. Dijalekt smatra potrebnim u ovom slučaju, ali ipak joj je bio malo prenaporan. Nije se uspjela povezati s likovima.

Petra kaže da nije uopće osoba od sporta, a kamoli boksa. Postavlja si pitanje: zašto mlatiti druge? Pročitala je sve priče i smatra da svaka od njih ima nešto svoje. Vjeruje da bi se od priče „Tragovi konopca“ također mogao napraviti dobar film.

Milena kaže kako je njoj to sve izgledalo kao jedna priča. Film je se puno više dojmio od knjige, pogotovo u prikazu djevojčine obitelji. Nestandardno pripovijedanje odnosno slengove dopušta samo u dijalozima, pa joj je smetalo što je ovdje time prožeta cijela knjiga.

Maji se svidio film, a da se radi o zbirci priča, nije znala. Boks joj je grozan sport, ali ju je ipak zainteresirala radnja. Smatra da je ipak bolje da se mlate u ringu nego izvan njega. Ističe kako knjiga ima povremene bljeskove, ali su joj se ipak na kraju svi utopili u jedan. „Moj naklon svim ženama u boksu“, zaključila je.  

„Nakon sinovih dvogodišnjih treninga i zauvijek izdeformiranog i polomljenog nosa, nema te strane boksa koja bi me mogla privući“, kaže Sanja K. K. Knjigu smatra realnom, odličnog prikaza ljudi s margine. S obzirom na to da promotori uvijek najviše dobiju od onih na dnu piramide, drago joj je da su u pričama „ovi dolje izigrali one gore“.

Dijani se knjiga najmanje svidjela. Nikad nije bila od sporta, niti aktivno niti da bi čitala o tome. Sve joj je bilo dosadno i naporno. Kratko rečeno – muka od knjige.

Dobrodošlicu našoj novoj članici Ivi Močibob poželjeli smo virtualno, bez klasičnog stiska ruke. Nakon što nam se kratko predstavila, o knjizi je rekla da ju ne bi čitala da nije bio zadatak za klub. Prezire tučnjavu u bilo kojem obliku, iako zna da je to taktika ovog sporta. Dugo joj je vremena trebalo da se odluči pogledati film. Kako je fascinirana Clintom Eastwoodom, priča o Djevojci ju je razočarala. Najbolja priča joj je „Tragovi konopca“ te, poput Petre, vjeruje da bi i to bio dobar film. Hvala ti, Iva, na tvom prvom osvrtu i nadamo se da ti se svidjelo, s nadom da ćeš ostati naša Nedopričljiva.

Kako je vrijeme brzo curilo, morali smo raspravu privesti kraju, ali ipak smo se uspjeli dotaknuti i pitanja eutanazije (aktualnog u priči „Djevojka od milijun dolara“). Pronašla sam podatak da je dopuštena u Švicarskoj, Nizozemskoj, Luksemburgu, Belgiji, a izvan Europe u Kanadi te američkim državama Washington, Oregon i Montana. Ivana S. kaže da bi u takvom slučaju voljela imati izbor. Složili smo se s njom.

„Boks je čarolija muškaraca u bici, čarolija volje, vještine i boli, te stavljanje svega na kocku ne bi li čovjek mogao poštovati samoga sebe do kraja života. Zvuči gotovo poput pisanja.“

Ocjene Nedopričljivih za ovo djelo bile su sljedeće: opći dojam 3,5; tema i ideja 3,6; stil pisanja 3,3 i karakterizacija likova 3,6. Ukupno je to: 3,5. 

Zaključak: Da nije bio zadatak za čitateljski, ne bismo baš posegnuli za ovom zbirkom priča; film nam je bolje „sjeo“, nema sumnje da je to zbog Clinta i ekipe; ne volimo tučnjavu bilo koje vrste, dakle nemojte nam servirati one gluposti o plemenitoj vještini; u slučaju potrebe za eutanazijom – molimo vas, ostavite nam pravo izbora.

„Zapamti, ako želiš udarati tijelo, prvo kreni na glavu, tako da podigne ruke, kužiš? Ako želiš udarati glavu, prvo navali na tijelo, da spusti ruke. Nadmudri ga. Boks ti je nadmetanje u laganju.“

Toliko od nas za ovaj put. Navršili smo 6 godina, na što smo jako ponosni. Ako vas ova naša rasprava zaintrigira da posegnete za knjigom ili filmom, bit ćemo još i više. Do tada, budite zdravi i veseli i čuvajte se.