Priznajem, kada sam prvi put čuo ime CIPMANN, pomislio sam da je to neka njemačka tvrtka za posuđe. Srećom nije. Ispostavilo se da su to dvije mlade djevojke iz susjedstva koje će vas, vaš proizvod ili tvrtku upakirati u šarmantno ruho. 

"U CIPMANN-u se definiramo kao dizajneri rješenja jer se naš rad temelji na pronalaženju funkcionalnih vizualnih i verbalnih rješenja za stvarne potrebe klijenata." – kažu, a mi volimo rješenja, i vizualna i verbalna, pa nismo mogli propustiti provjeriti što se događa u njihovim kreativnim glavama. Dame i gospodo – Martina Čip i Nina Raimann.   

Nije uobičajeno naići na ovakav poslovni tandem djevojaka, čak ni u dizajnu. Kako su nastale "čipmanke"? 

Nina: Nas dvije prije nismo bile frendice, štoviše nismo se ni poznavale. Do toga je došlo tek u  agenciji u kojoj smo prije radile. Shvatile smo da kada radimo zajedno, dolazimo do puno boljih koncepata nego kada je svaka na svome zadatku.  Imale smo godinu dana međusobnog ispitivanja da bismo tada shvatile - "To je to, ajmo u svoju akciju." 

Martina: Obično ljudi budu prijatelji, a onda krenu u zajednički posao. Mi smo pak iz zajedničkog rada shvatile  da bi ovo mogle i same. Nikad nisam mislila da ću imati svoj posao te kada se danas osvrnem, ni s kim drugim ne bih ni krenula u takvu avanturu.

Kako ste završili sa specijalizacijom u području vizualne komunikacije? 

Nina: Ja sam završila studij Communication Graphic Design u Vancouveru u Kanadi. Prvo sam krenula na Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci, no to nije bilo ono što sam htjela. Htjela sam pravi posao, dok ono što smo primali na Akademiji primijenjenih umjetnosti, nisam znala gdje i kako primijeniti.

Akademija primijenjenih umjetnosti i nisi shvaćala što je tu primjenjivo? Hm... 

Nina: Apsolutno. Gle, ja sam od malena stalno crtala - bilo je jasno da ću završiti u svijetu vizualnosti, samo je trebalo odlučiti koji formalni obrazovni put izabrati.  U Kanadi je potpuno drugačiji princip – jednostavno rečeno -  konstantno se radi! To mi je u početku bilo dosta teško pojmiti. Naime radilo se na konkretnim projektima i zadacima. Bilo je manje predmeta po semestru, ali se ulazilo u puno veću dubinu. Za predavanja si morao jako puno čitati da bi ih mogao pratiti, a nakon toga bi tek na temelju pročitanoga krenuo rad. Recimo da mi je bio šok ispravno citirati -  pisali smo gomilu seminara, a tamo su skenirali radove, stoga ako se utvrdi da je prepisano, nastaju veliki problemi - odmah postaješ plagijator.  

Djeluje izazovno...  

Nina: Najizazovnije je bilo početi razmišljati svojom glavom. Ovdje sam bila naučena na bubanje napamet. U Kanadi su pak zahtijevali rješavanje problema. Očekivali su 12 sati rada doma. Dvije-tri noći spavaš, ostale budeš budan i radiš. 

Martina: Meni se ovako sa strane čini da se isplatilo. Nina je s faksa došla s potpuno izvedenim projektima, npr. otisnutim i uvezenim brošurama, dakle prošla je sve faze projekta.

Nina: Pa da. Radili smo najviše na sadržaju, on je svetinja. U funkciji je komunikacije. Nema izmišljanja - ja bih ovako ili onako. Sve je to istraživanje i donošenje objektivnih odluka, tako da svaka ima odgovore na pitanje zašto. Profesorica je uvijek govorila da nas uči razmišljati ne bismo li naučili donositi odluke.

I onda si se iz takvog svijeta vratila ovdje?

Nina: Da, da, onda me to svi tako s čuđenjem pitaju: „Zašto si se vratila?"

To je lijepo. Ovdje smo malo laki na okidaču s odlascima.

Nina: Ovdje je bolji emotivni život. Dobro, tamo se možeš dosta lako zaposliti, ali nemaju neke vrijednosti. Užasno su opterećeni poslom, a sve ostalo baš jako pati. Prijatelji, djeca, nije bitno... Glavno da im je posao sve. Sestra mi je tamo ostala raditi godinu dana, spakirala se i došla kući.

Vjerujem. Ali gledam ovu lakoću mladosti u toj odluci. Ježim se. Sve domaće se vrlo lako proglašava "smećem". Daleko od toga da je ova nezaposlenost, korupcija, razočaranje u politiku katastrofalno, ali svaki odlazak nas samo dodatno osiromašuje. Što ćemo bez ljudskog kapaciteta? 

Nina: Znam i dosta mladih ljudi koji bi se vratili. Ovdje je borba, ali nije ni da vani cvatu ruže. Da, gledano materijalno bolje žive, ali to dosta krvavo plaćaju.

Martina: Ovdje je izazov preživjeti ili malo bolje preživjeti. Privesti mjesec kraju je ponekad izazov.

A kako je tebi Martina bilo na fakultetu? 

Martina: Nemam američke priče kao Nina. Ja sam završila engleski i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Bilo je dobro, ali samo dobro. Voljela bih da je bilo teže. Većina se studija temeljila na jeziku, a književnosti nije trebalo previše čitati. Na anglistici smo imali jezične vježbe na svakoj godini. Po meni je tako trebalo biti i na kroatistici – nekakav jezik u praksi, kolegiji koji bi nas obučili za lektoriranje. Ipak, veza s jezikom pokazala se korisnom za ovo što danas radim, a to je copywriting. Tekst svakog oblika moj je dio posla. Nina koncepte razvija vizualno, a ja verbalno.

Nina: Ali se prilično ispreplićemo i konstantno smo jedna drugoj korektori.

Martina: Super je što ova druga nije u tvojoj grani pa se lako vidi kada neka zabrazdi u svojim solucijama.  

Čini se da dobro spajate domaći i strani obrazovni element. 

Nina: U našem je obrazovanju uvijek jedan put, jedan smjer, jedna solucija. Upravo te tome uče. Tamo su nas tjerali na 210 i više puteva ne bismo li došli do solucije za isti problem. Bolje ocjene su dobivali oni s neobičnijim i onda dobro obrazloženim solucijama. Nikada nas nije dočekao stav da krivo razmišljamo. Mene su npr. ovdje naučili na neke tehnike crtanja koje sam koristila i tamo, a profesor me pitao zašto tako crtam, a ja sam naivno rekla da je tako ispravno. On je bio skroz zbunjen. 

Martina: Recimo, ja sam išla i na dodatni Primijenjeni tečaj hrvatskoga jezika za lektore i prevodioce. No, ne mogu reći da je u potpunosti ispunio moja očekivanja. Iako, možda nije tečaj kriv, već problem nesređenosti hrvatskog pravopisa.

Kako danas učite kada već govorimo o tom segmentu? 

Nina: Pretplaćene smo na nekoliko stranih časopisa. Npr. How, što je industrija dizajna, 8 Faces, inspirativan materijal za tipografiju. 

Martina: Fast Company, što je pak posao spojen sa svijetom kreativnosti. To čitamo od korica do korica. 

Stižu vam tiskani primjerci? 

Nina: Da, ipak nam je papir posebno drag, a i u radnom procesu dosta printamo i to nam pomaže u donošenju nekih odluka. A kad kupimo knjigu za ured, e to nam je Božić!

Martina: Baš čitam Big Data od stručne literature, a od beletristike sam nedavno završila City of Thieves. Ali kao što vidiš, sve je to engleski. Teško to hrvatska produkcija može pratiti. 

Ok, s takvim stavom i znanjem sigurno već "okrećete milijune" kako bi rekli naslovi nedjeljnog Jutarnjeg lista? 

Martina: Hahaha, da bile smo u Jutarnjem listu, ali zbog uređenja ureda – i to s ultraskromnim sredstvima, a ne zbog milijuna. 

Nina: Nemamo potrebu agresivno okupirati klijente. Volimo da oni dolaze nama i pri tome ne mislim ništa bahato. Nekako smo uvijek sa svim klijentima igrali na izgradnju odnosa, a svi su nam govorili da trebamo imati biznis plan i da je on ključan za posao. No mi smo odmah znale da ne želimo biti velike i imati ogromne klijente. Možda je napredak malo sporiji, ali tako je nastalo povjerenje s klijentom i odličan odnos.

Martina: Mi smo uglavnom sretne što nikome ništa ne dugujemo. A dvije smo godine u điru.

Koji su vam posebno zanimljivi projekti? 

Martina: Nekako nam je uvijek najzanimljiviji onaj na kojem trenutno radimo. Iako nam je objema posebno drag projekt Vapur, američki brend bočica za koji smo radile vizualna i tekstualna rješenja. No taj projekt nije realiziran. Dosta nas ljudi povezuje s radom Drugi par rukava koji je nastao kao partnerstvo s Kantoon Shopom. Kroz druženja smo shvatili kakav ogroman sadržajni potencijal Rijeka ima i rekli si: „Ajmo napraviti neke riječke majice.“ Ciljano smo išli tražiti "druge priče", one koje nisu Morčić, Torpedo i slično. 

Nina: Ništa nismo same znale, sve smo ih pronašle kroz istraživanja. Jedna smo drugoj čitale i tako otkrivale stvari. Dosta ludo.

Martina: Imamo sad materijala za 50 majica. Priča ne nedostaje. Nama je u cijelom projektu zapravo najveći problem bio nabaviti majice. Tisak, kreativa i sve to je u redu, ali kvalitetne majice... 

Nina: No kada nađemo nekog vanjskog, tko radi jako dobro, čvrsto ga se držimo. Jedino nas po nekim tiskarama mrze, hahahaha. 

Martina: Samo želimo da boja bude odgovarajuća i da bude simetrično odrezano. Nismo valjda zato čudaci?! 

Kakvi su vam klijenti najbolji?

Nina: S klijentima uvijek zapravo vidimo koji su njihovi problemi. Oni npr. dođu s idejom da žele letak, ali mi smo spremne ispitati problem i predložiti klijentu nešto drugo što će mu bolje zadovoljiti potrebu. Najbolji dio je istraživanje. Radili smo za jednog pčelara, zatim o dizalicama, CNC-strojevima... Kada bi inače čitale o takvim stvarima? 

Martina: Najviše volimo kad upravljamo procesom od početka te imamo pregled situacije i određujemo smjer. Zanimljive su se pokazale industrije koje nama nisu bliske.

Nina: Ti klijenti su uglavnom muškarci, često inženjeri. Ta je industrija jako logična i kada im se objasne razlozi za neko rješenje, to je to. I naš je posao ekstremno logičan jer sve ima svoje zašto. Znaju nas pitati imamo li radove  koje skrivamo jer se s njima ne slažemo, ali nam plaćaju račune. I nemamo ih još. Mi smo zadovoljni i klijent je zadovoljan. Primarno nam je bilo ne izlaziti van s onim iza čega ne stojimo. 

Martina: Čak i kada se dogodi da klijent na prezentaciji prvotno reagira skeptično, nakon objašnjenja uglavnom prihvati rješenje. Ili nas traži da probamo nešto drugo, ali se onda vrati na prvotni prijedlog. 

Nina: Mi recimo ni nismo prodavači. Uglavnom pred ljude stavljamo logiku, istraživanja, svoj rad i to je to što nas "proda".

Što će vas u budućnosti „prodavati“? 

Martina: Voljele bismo se specijalizirati za signalizaciju. To je navigacija kroz prostor, putokazi, znakovlje - sve ono što olakšava kretanje kroz prostor i vodi kroz njegov sadržaj.

Nina: Kod nas se još ne vidi baš potreba za tim - ljudi imaju A4 papir, na njega nešto isprintaju i stave na vrata. 

Družite se s lokalnom dizajnersko-marketinškom zajednicom?

Martina: Pokušavamo, javljamo se ljudima. Imam osjećaj da je to još dosta zatvorena zajednica, a Zagreb je nekako povezaniji. Barem mi se tako čini. Ovdje se rijetko dvije dizajnerske agencije udružuju i rade na jednom projektu.  

Nakon ovog razgovora to će se sigurno promijeniti. 

Martina i Nina: Haha, možda. Držimo palčeve.