Termin klimatska fikcija relativno je novijega datuma postanka, javlja se krajem prvoga desetljeća dvadeset i prvoga stoljeća, te predstavlja kovanicu kojom se nastoji opisati pojava književnoga, a potom i filmskoga (nad)žanra. Cilj mu je upoznati čitatelje (i gledatelje) s tematikom i problematikom klimatskih promjena u fikcionalnoj formi te ih eventualno upozoriti na opasnosti i stranputice do kojih može dovesti neodgovorno ljudsko ponašanje, koje je rezultiralo devastacijom okoliša i klime. Engleski termin climate fiction ili skraćeno cli-fi oblikovan je analogno žanrovskom određenju science fiction (znanstvena fantastika).

Blizak je drugim proznim pojavama koje razmatraju čovjekov utjecaj na klimu i život na zemlji poput petrofiction, inače termina koji je skovao indijski pisac Amitav Ghosh kako bi opisao korpus književnih djela koja se bave razmatranjem korištenja nafte u ljudskom društvu te njegove različite učinke u rasponu od ekoloških, preko društvenih do ekonomskih. Danas još ne možemo sa sigurnošću odrediti je li klimatska fikcija samostalna žanrovska ili nadžanrovska kategorija, pošto često uključuje elemente drugih žanrova poput znanstvene fantastike, distopije, utopije, postapokalipse. Zanimljivost joj počiva na činjenici da se ne bavi samo spekulativnim scenarijima, nego sagledava na koji način klimatske promjene mogu utjecati i na svakodnevni život kao u romanu Flight Behavior (2012) Barbare Kingslover, a s obzirom na činjenicu da ih mi već proživljavamo, iako to često nastojimo potisnuti.

Naziv klimatska fikcija osmislio je novinar Dan Bloom 2008. godine, nakon čega se počeo širiti velikom brzinom blogosferom dok se nije usustavio kao legitiman književni termin. 

Naziv klimatska fikcija osmislio je novinar Dan Bloom 2008. godine, nakon čega se počeo širiti velikom brzinom blogosferom dok se nije usustavio kao legitiman književni termin. Tome su svakako pridonijeli i čitani članci u uglednim novinama poput The Guardiana, New York Timesa i New York Magazinea, kao i pokretanje internetske stranice Cli-Fi Report Global (http://www.cli-fi.net/), čiji je cilj, kako sami navode, da bude „istraživačko oruđe za znanstvenike i novinare koje mogu koristiti za sakupljanje informacija i izvještavanja o usponu termina u nastanku (...).“

Neosporno predstavlja jedan od najaktualnijih žanrova suvremenosti koji pokazuje sve veću produktivnost, ali bilježi i porast interesa kako čitateljske (i gledateljske) tako i stručne javnosti. Postalo je gotovo pomodno raspravljati o njemu pa mu je pažnju posvetila i Oprah Winfrey u svom književnom klubu. Kako Dan Bloom navodi u članku Cli-Fi Reaches into Literature Classrooms Worldwide (http://www.ipsnews.net/2015/03/cli-fi-reaches-into-literature-classrooms-worldwide/) iz 2015. godine, sve više američkih kao i sveučilišta u ostatku svijeta (Brazil, Španjolska, Njemačka...) nude studentima književnih odsjeka izborne kolegije koji se bave problematikom reprezentacije klimatskih promjena u književnim djelima.

Ovdje mi nije cilj prikazati genezu pisanja o klimatskim promjenama u književnosti ili tematiziranja ovoga problema na filmu i televiziji jer su oni mnogo stariji od samoga termina. Naspram toga želja mi je predstaviti čitatelju temeljne konture i preokupacije (nad)žanra koji nastoji upozoriti na problematiku klimatskih promjena te tendira upoznati publiku s njima u popularnom, prijemčivom i čitkom ruhu. U konačnici možda i uspije barem djelomično senzibilizirati javnost ili potaknuti javnu debatu. Stoga klimatska fikcija može imati ulogu osvještavanja o pitanjima koja se izravno tiču naše budućnosti u kontekstu klimatske krize s kojom se naš planet trenutačno suočava.

Bitno joj je obilježje poigravanje kanibalizacijom različitih žanrovskih obrazaca – utopije, distopije, postapokalipse, znanstvene fantastike, alegorije, apokrifne, odnosno alternativne povijesti, ali i razvojnih romana. Mahom je usmjerena na opisivanje sadašnjosti i budućnosti u svijetu pogođenom klimatskim promjenama. Moguće je uočiti i izdvojiti nekoliko tematskih krugova: ljudski utjecaj na promjene klimatskih obrazaca; globalno zatopljavanje i njegove posljedice po ljudski i životinjski svijet; podizanje razine mora – uništenje gradova te priobalne infrastrukture; migracije stanovništva uvjetovane klimatskim promjenama, devastacija prirode te ekstremni klimatski uvjeti i/ili pojave; nedostatak pitke vode i hrane, dakle primarnih životnih agenasa; pojave totalitarnih režima i raznih oblika političkih nestabilnosti, vojni sukobi oko ograničenih i oskudnih resursa; pojava drastičnih društvenih nejednakosti; nastojanje da se pronađe rješenje, što često ulazi u domenu znanstvene fantastike: pokušaj da se planet ohladi manipulacijom klime ili tehnološkim izumima ili u krajnjoj konzekvenci najradikalnijim vidom migracija – pothvatom kolonizacije svemira kroz potragu za novim domom, odnosno planetom. Ova se tematika i problematika prelijeva iz književnosti na film te televiziju.

***

Književna djela iz korpusa klimatske fikcije, nastala u posljednjih petnaestak godina, manifestiraju se u rasponu od ozbiljnih do popularnih naslova. Pritom treba istaknuti da se ona nadovezuje na trop o propasti svijeta, a on je star koliko i pripovijedanje samo. U početku su ove priče odražavale čovjekovu anksioznost od nepredvidljive i neobjašnjive prirode, a potom se ta bojazan premjestila u domenu božanskoga koje ima mogućnost kazniti svijet apokaliptičnim događajem zbog ljudskih grijeha i nedoličnih ponašanja. Poimanje apokalipse tako se mijenjalo od vremena do vremena, ovisno o stupnju razvoja kulture te prevladavajućim civilizacijskim trendovima. Prisjetimo se samo apokalipse u Bibliji, Byronove pjesme Darkness (1816) koja progovara o apokaliptičnoj propasti Zemlje te koristi motiv posljednjega čovjeka na planetu, slično kao i Silvije Strahimir Kranjčević krajem istoga stoljeća u pjesmi Zadnji Adam (1896), ili pak distopijskoga znanstveno-fantastičnoga romana Vremenski stroj (1895) H. G. Wellsa koji je sav zaokupljen deevolucijom.

Primjerice, J. G. Ballard je u romanima The Wind from Nowhere (1961), The Drowned World (1962) i The Burning World (1964) još šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća spekulirao o trima situacijama kojima rezultiraju klimatske promjene uzrokovane zagađenjem: olujnim vjetrovima, poplavama zbog otapanja polarnih kapa te intenzivnim sušama.

U našoj suvremenosti takve priče zadobivaju klimatski predznak jer sve više bivamo svjesni da su klimatske promjene istinska i ozbiljna opasnost koja prijeti našoj civilizaciji. Primjerice, J. G. Ballard je u romanima The Wind from Nowhere (1961), The Drowned World (1962) i The Burning World (1964) još šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća spekulirao o trima situacijama kojima rezultiraju klimatske promjene uzrokovane zagađenjem: olujnim vjetrovima, poplavama zbog otapanja polarnih kapa te intenzivnim sušama.

Unatoč navedenom, ne treba smetnuti s uma činjenicu kako se ne slažu svi da se klimatska fikcija za sada uspjela ozbiljnije pozabaviti utjecajem i eventualnim posljedicama klimatskih promjena po život na Zemlji. Wallace-Wells u spomenutoj knjizi Unhabitable Earth također referira na Amitava Gosha koji je u The Great Dearngement: Climate Change and the Unthinkable (2016) postavio poticajno pitanje zašto globalno zatopljavanje i prirodne katastrofe nisu pronašle odgovarajući odjek u suvremenoj prozi? Koji to razlozi priječe književnike da ozbiljno i realistički razmotre recentne klimatske probleme? Wallace-Wells problem vidi u pretjeranom optimizmu kojim ta djela završavaju te izbjegavanjem da prikažu nužnost preobrazbe društvene svijesti jer je bez nje nemoguće uspješno suočavanje s izazovom klimatskih promjena. One nisu nešto što će se dogoditi, smatra Wallace-Wells, nego nešto što se upravo događa te mi kao i umjetnost još uvijek nemamo primjerene odgovore na probleme koji metastaziraju oko nas.

Među mnogima, navest ću neke znakovite primjere, vjerujem da će čitatelji zasigurno pronaći nešto za sebe. Djela se razlikuju s obzirom jesu li namijenjena zahtjevnijem čitatelju ili onome koji od proznoga teksta očekuje isključivo zabavu. Različitih su žanrovskih modela te tematsko-motivskih interesa. Stilski i oblikotvorni obrasci također su heterogeni. Javljaju se ona koja počivaju na oblikotvornih postulatima karakterističnima za bestselere, jednostavno i pregledno oblikovane radnje te prijemčivoga stila jer ništa ne smije remetiti puteve čitateljeva uživljavanja u tekst. Drugi pak eksperimentiraju s oblikotvornim postupcima pa se javljaju složena sižejna poigravanja, afirmacija antirealističkih strategija te metafikcije, često u dosluhu s prevladavajućim trendovima iz društvenih i ekonomskih znanosti. Kako se (nad)žanr razvija, tako i zahvat u građu postaje sve složeniji, odnosno djela bivaju strukturno i tematski izazovnija. Osim postapokaliptičnih i distopijskih narativa, koji su očekivani, javljaju se primjerice klimatske alegorije. Također se isključivo ne iscrpljuju u katastrofičkim scenarijima, nego nastoji razmotriti kakvu ulogu klimatske stranputice te odumiranje biljnoga i životinjskoga svijeta imaju u našim svakodnevnim sadašnjim životima.

Trilogija Madaddam (Gazela i kosac; 2003; Godina potopa, 2009; Ludi Adam, 2013) Margaret Atwood secira distopijsku budućnost, koji je rezultat međudjelovanja niza sila, a prva je ljudski utjecaj na klimu, što se ukrštava s razvojem biotehnologija u svrhu bolje kontrole živoga svijeta te naposljetku pojavom bioterorizma, kao velike potencijalne prijetnje stabilnosti u svijetu. Termin klimatska fikcija u suvremenom smislu upravo je jednim dijelom nastao na temelju njezina djela, u kojem se kao i ranije u Sluškinjinoj priči te Alias Grace bavi problematikom društvene kontrole, koja je sada izravno sagledava kroz prizmu ekološke tematike. U Gazeli i koscu radnja se otvara krajem dvadeset i prvoga stoljeća, nakon „apokalipse“, odnosno misterioznoga događaja koji je uništio ljudsku vrstu.

Navodno je jedini preživjeli Snježni koji živi na drveću te preživljava na ostacima iz predapokaliptičnoga svijeta. U takvom mu okruženju društvo čine klonirani životinjski mutanti te posebna vrsta humanoidnih stvorenja – Košćići, koje je u laboratoriju dizajnirao znanstvenik i prijatelj Snježnoga zvani Kosac. Atwood u djelu progovara o svijetu uništenom bioterorizmom, no povod posrtanju je kompleksniji te kreće od klimatskih promjena i njihovih utjecaja na društvenu preobrazbu. Vlade polagano gube moć nauštrb korporacija te se stvara klasno rigidno društvo: oni koji žive i rade u korporacijama te vanjski, obespravljen svijet ogrezao u kriminalu i prljavštinu, koji se naziva Plebeja. Gazela i Kosac britko razvija priču o opasnosti davanja prevelike moći korporacijama, koje idu toliko daleko da genetskim modifikacijama ljudi i životinja mijenjaju način života, isključivo u ime konzumerizma i povećanja profita. Godina potopa odvija se paralelno s radnjom Gazele i Kosca, što će biti karakteristika i Ludoga Adama.

Trilogija Madaddam (Gazela i kosac; 2003; Godina potopa, 2009; Ludi Adam, 2013) Margaret Atwood secira distopijsku budućnost, koji je rezultat međudjelovanja niza sila, a prva je ljudski utjecaj na klimu, što se ukrštava s razvojem biotehnologija u svrhu bolje kontrole živoga svijeta te naposljetku pojavom bioterorizma.

Također se preuzimaju oblikotvorni postupci vidljivi u prethodnom dijelu – ispreplitanje narativne sadašnjosti i prošlosti te smještanje u perspektivu određenoga lika ili likova. Sadašnjost je označena kao 25. godina budućnosti ili godina potopa, kada izbija bolest koja uništava ljudsku populaciju, a naziva se suhim potopom. Kroz analepse saznajemo povijest dviju protagonistica – Ren i Toby, a njihove se priče međusobno isprepliću i ukrštavaju te sastaju u točki koju predstavlja ekološki kult Vrtlari. Romannudi suprotnu perspektivu od Gazele i Kosaca: posrijedi je pogled od dolje, iz vidokruga Plebeje i obespravljenih, naspram korporacija koje upravljaju znanošću i tržištem. Srž romana čini kult (nakon svakoga trećega poglavlja navodi se pjesma, odnosno Himna Vrtlara), a iako pripovjedačica ponekad s humorom i ironijom gleda na njegove pripadnike, svijest i ponašanje su im u suprotnosti su s anesteziranim postupanjem korporativnoga okruženja. Navedeno se ostvaruje kroz odnose među likovima, koji su temeljeni na empatiji i susretljivosti te životu u dosluhu s prirodom.

Ludi Adam također se odvija nakon apokalipse, a pripovjedačica Toby pripada malobrojnim preživjelima. Roman je ponovno ispripovijedan kroz međuigru narativne sadašnjosti i prošlosti, a prati se povijest Prvoga Adama i njegova brata Zeba. Završni dio progovara o novom svijetu te pokušaju njegove izgradnje kao i života u izmijenjenim uvjetima. Tri djela nude različite vizure na degradaciju društva i prirode te propituju opasnosti agresivnoga korporacionalizma i bioterorizma, ali s malim zaokretom: virus je ovdje svjesno ispušten da bi se uništila ljudska invazivna vrsta. Nakon što se planet pročisti, otvorit će se put za razvoj novih organizama. Trilogija tako sagledava svijet koji je devastiran radi profita, što nas dovodi u okrilje još jednoga pisca.

Romani New York 2140 (2017) i Ministry for the Future (2020) Kima Stanleyja Robinsona, jednoga od najaktivnijih i najambicioznijih autora klimatske fikcije, također nude kompleksniji pristup problematici od isključivo zabavljačkoga. Djela mu karakterizira širok zahvat te mozaično i multiperspektivno pripovijedanje, koje uključuje likove različitih pozadina i interesa, što je redovito prožeto sa zahtjevnijom ekonomskom, političkom i društvenom analizom. New York 2140 strukturiran je kroz prizmu nekoliko protagonista, koje povezuje prostor življenja – MetLife Tower u 46. ulici, nakon što je američki velegrad postao Venecija budućnosti te su predjeli ispod 46. ulice ostali u potpunosti poplavljeni.

Za razliku od niza izdanaka klimatske fikcije, koji problematici pristupaju iz katastrofične perspektive, Stanley Robinson sagledava na koji su se način ljudi prilagodili novonastaloj situaciji pa kroz vidokrug osam pripovjedača često humorno i satirično, baštineći određene postulate realističke književnosti, progovara o budućnosti, nakon što je Zemlju zbog klimatskih promjena zadesilo niz valova poplavljivanja, na što se posljedično nadovezao drugi niz kataklizmi. New York dvadeset i drugoga stoljeća nije nikakvo postapokaliptično mjesto, nego grad vibrantne kulture i načina života, gdje svoje utočište pronalazi širok dijapazon likova u rasponu od postpotopnih flaneura, preko umjetnika do poslovnih ljudi koji gledaju kako što bolje zaraditi na trenutačnom stanju stvari. Autor pritom britko u pozadini sagledava niz negativnih tendencija poput pojave klimatskih migracija te napose stranputica kapitalizma, koji novac pretpostavlja dobrobiti planeta i njegovih stanovnika. Potonje se učestalo provlači kroz njegova ostvarenja pa tako i novi mu roman Ministry for the Future, koji počiva na intrigantnoj premisi.

Ministarstvo iz naslova djeluje pod okriljem Pariškoga dogovora te ima međunarodni karakter, a bavi se pravima budućih generacija. Tekst time britko uvodi u razmatranje poticajnu moralnu problematiku te propituje u kakvom ćemo stanju nakon 2025., kada se radnja odvija, ostaviti planet našim nasljednicima i imamo li ih pravo lišiti budućnosti. Glavna protagonistica je Mary Murphy, bivša ministrica vanjskih poslova Irske, zadužena za vođenje novoga ministarstva. Međutim, roman je satkan od niza pripovjednih glasova s kojih neprestano skače fokus te koji nude različite perspektive na klimatsku problematiku pa djelo povezuje ekološku tematiku s ekonomijom, politikom, društvenim znanostima te geoinženjeringom.

Lydia Millet u romanu Children`s Bible (2020) nastoji klimatsku fikciju ambiciozno zaogrnuti u alegorijsko ruho. Posrijedi jedan od najoriginalnijih izdanaka ovoga trenda posljednjih godina. Radnja je prikazana iz perspektive djevojke koja se sa skupinom druge djece, različitih uzrasta, nalazi na imanju koje se njihovi buržujski roditelji, nekadašnji fakultetski kolege, unajmili radi ponovnoga okupljanja, odnosno bjesomučnoga tulumarenja, kojim prikrivaju krize srednjih godina te neispunjene živote i ambicije, u potpunosti ravnodušni prema svijetu što ih okružuje pa tako i vlastitoj djeci. Frustrirani i neostvareni, roditelji se prepuštaju hedonističkim užitcima ostavljajući djecu da se brinu o sebi. Evie u svom iskazu koristi prvo lice množine, sugerirajući generacijskoga pripovjedača te kolektivno iskustvo, a prostorne i vremenske koordinate priče nisu jasno naznačene.

Lydia Millet u romanu Children`s Bible (2020) nastoji klimatsku fikciju ambiciozno zaogrnuti u alegorijsko ruho. Posrijedi jedan od najoriginalnijih izdanaka ovoga trenda posljednjih godina.

Čitatelj neprestano biva postavljen u vidokrug djece pa unutarnja fokalizacija nudi ograničenu doživljajnu perspektivu te uvjerljivo stvara distinkciju naspram svijeta odraslih. Roditelji su lišeni imena te prepoznatljivih identiteta. Konfuziju dodatno stvara činjenica da djeca jedna od drugih kriju identitete svojih majki i očeva pa ih je čitatelj primoran naučiti raspoznavati prema dominantnom tipu ponašanja ili izgledu, odnosno reakcijama djece. Manje-više su doživljeni kao amorfna skupina koja je više zainteresirana za zabavu, alkohol i drogu, nego vlastito potomstvo. Narativni okidač snažan je tornado popraćen obilnim padalinama, koji pohara imanje te jedan dio države, što posljedično dovodi do kolapsa društvenih institucija pa tako i bezakonja. Čitatelj su dane indicije da su ekstremne vremenske pojave rezultat klimatskih promjena. Roditelji umjesto da zaštite djecu, nastavljaju njegovati zaborav te se prepuštaju raspojasanom ponašanju. U alegorijskom ruhu Millet prikazuje djecu kao generaciju koja je bačena u devastirani svijet na rubu klimatskoga ponora te je primorana brzo reagirati i naučiti se nositi s njima kako bi preživjela.

Neodgovorni i slabi roditelji odraz su stare buržujske i liberalne generacije koja je puno govorila, ali je malo toga poduzimala, što je rezultiralo neodgovornim ponašanjem prema okruženju i potomcima. Oni u romanu svjesno negiraju situacije koje se oko njih odvijanju, što simbolički korespondira s društvenim amnezijom povezanom uz klimatske promjene. Djelo sugerira da neodgovorni roditelji nisu uspjeli ostaviti djeci svijet u dobrom stanju pa će ona morati pregovarati svoj put kroz sasvim drugačiju budućnost. Stoga se prema kraju djela posrnulim roditeljima sasvim gubi trag, a djeca sama organiziraju preživljavanje.

Roman American War (2017) Omara El Akkada primjer je popularnoga romana koji ulazi u domenu klimatske fikcije, a koncipira svijet alternativne bliske budućnost u drugoj polovici dvadeset i prvoga stoljeća. Zbog klimatskih promjena došlo je do podizanja razina svjetskih mora te uništenja priobalnih područja, napose u Sjedinjenim Državama gdje je najviše pogođen jug države. Primjerice, dio Louisiane sasvim je potopljen, a na mjestu Floride nalazi se Floridsko more, stanovništvo je iz priobalnih područja migriralo u unutrašnjost. Veći dio Europe je nenastanjiv, a stanovništvo želi prebjeći u Bouazizi Carstvo, koje obuhvaća islamske zemlje Sjeverne Afrike te srednjega istoka, koje su nakon pet arapskih proljeća uspjele svrgnuti problematične vlade, ujediniti se te gradove i svu infrastrukturu zbog nepodnošljive temperature premjestiti u podzemlje.

Sjedinjene Američke Države zabranjuju uporabu fosilnih goriva zbog čega se niz južnjačkih država odcjepljuje (Teksas, Južna Karolina, Georgia, Mississippi, Alabama), što rezultira dvadesetogodišnjim drugim američkim građanskim ratom, koji započinje 2075. Pripovjedač je povjesničar Benjamin Chesunut, koji u preglednoj maniri iznosi sudbinu više članova svoje južnjačke obitelji, s naglaskom na tetki Sarat. Između narativnih poglavlja ubačeni su isječci iz lažnih faktografskim materijala, svojevrsnih paratekstova: novinskih članaka, pamfleta, usmenih povijesti, izjava svjedoka kako bi se ocrtao širok društveni i politički kontekst te opseg promjena do ko kojih su dovele klimatske promjene. Djelo se dotiče brojnih tematskih kompleksa klimatske fikcije: uništenja prirode, nedostatka resursa, oružanih sukoba, klimatskih migranata, terorizma i bioterorizma, pandemije, pojava totalitarnih političkih tendencija.

Pisano je u metaficionalnom modusu jer pripovjedač povjesničar, na temelju dnevnika svoje tetke, konstruira povijesni narativ. Kako bi fingirao objektivnost unosi niz fiktivnih paratekstova, ali ne da bi je opravdao, nego naznačio njezino pogrešno ponašanje, odnosno prikazao je kao žrtvu tragičnih okolnosti i političke manipulacije.

Na American War nadovezuje se niz naslova, koji također posežu za scenarijima katastrofe. Primjerice, Dry (2018) Jarroda Shustermana i Neala Shustermana radnju smješta u Kaliforniju u blisku budućnost, a ona se temelji na pokazateljima iz sadašnjosti. Navedeno je područje već sada izloženo sušama i požarima pa spekulativna proza, pisana jednostavno i deskriptivno, u maniri bestselera, čija je radnja svedena na svega sedam dana, pretpostavlja da bi zbog klimatskih promjena ovaj prostor ubrzo mogao biti izložen ekstremnim vremenskim uvjetima koji će se manifestirati u izostanku padalina te sve snažnijim šumskim vatrama. Priča podjednako polijega na pustolovnim elementima, jer je u srži djela narativ o preživljavanju, te sagledavanju utjecaja klimatskih promjena na život male zajednice, koja bivša lišena resursa, što izaziva sukobe i neprijateljstva. U središtu razmatranja je grupa tinejdžera koja nastoji preživjeti novonastale uvjete u potrazi za vodom, a roman također nudi multiperspektivno viđenje, kako bi naznačio različite reakcije na nezavidne životne prilike.

Orleans (2013) Sherri L. Smith pak progovara o višku vode, zaogrćući djelo u distopijsko ruho, smještajući radnju na gotovo istovjetno područje kao i American War: jug, čija je obala devastirana olujama i poplavama, a vremenske pojave rezultirate su epidemijom zarazne bolesti, zbog čega je prostor izdvojen u karantenu te je od ostatka SAD-a odijeljen zidom. Također je posrijedi spekulativna proza koja fabulu temelji na trenutačnim pokazateljima, koji nisu najpovoljniji za američki jug: veliki gubitak tla evidentan je zbog sve snažnijih oluja te podizanja razina mora. Djelo predstavlja izravnu reakciju na uragan Katrina, koji je pokazao da je ljudsko društvo podosta fragilno, a politički centri ne uspijevaju uvijek adekvatno reagirati na katastrofične situacije. U Orleansu, nakon Katrine uslijedilo je još šest razornih uragana koji su do 2020. godine u potpunosti devastirali područje. Kada se radnja otvara 2056., izoliran prostor karakterizira posrtanje društvenih institucija, segregacija, stvaranje alternativnih društvenih grupa te borba za resurse. American War, Dry i Orleans u čitkom ruku nastoje stare distopijske i apokaliptične motive zaogrnuti u aktualno klimatsko ruho te ih na taj način prodati publici.

Zadnja dva romana o kojima ću govoriti izumiranje životinja koriste kao svojevrsne metafore te poticaj samospoznaji protagonistica pa klimatske situacije sagledavaju često iz osobe te rodno specifične perspektive.

The Flight Behavior (2012) Barbare Kingslover predstavlja ekološko razmatranje te socijalnu studiju, napose seciranje društvenih nejednakosti i pristupa obrazovanju ruralnih žena. Odvija se u apalačkoj regiji, na oronuloj farmi gdje živi mlada no umorna Dellarobia Turnbow, koja je radi braka odbacila priliku da se školuje, a u međuvremenu je izgubila i vjeru u bolje sutra, životareći u stanju neprestanoga siromaštva. Na početku romana pronalazimo je u grozničavu stanju kako se probija šumskim putevima do kolibe, gdje je dogovorila preljubnički susret. Svjesna je da će ako selo sazna, ostati upropaštena, no usputno zadovoljstvo predstavlja ispušni ventil za mnogobrojne frustracije svakodnevnoga života.

The Flight Behavior (2012) Barbare Kingslover predstavlja ekološko razmatranje te socijalnu studiju, napose seciranje društvenih nejednakosti i pristupa obrazovanju ruralnih žena.

Njezino mahnito raspoloženje biva prekinuto nesvakidašnjim prizorom, gotovo nadrealnom pojavom malih narančastih letećih objekata, koji izgledaju iz daljine poput plamena. Posrijedi je leptir monarh, netipičan za ovo područje. Prizor izaziva zanimanje lokalnoga stanovništva te medija i znanstvene zajednice, ali rezultira i zabrinutošću jer je monarhovo stanište u toplim krajevima poput Meksika. Proizlazi da je zbog klimatskih promjena te uništenja ekosustava, završio na sjeveru SAD-a, gdje neće preživjeti zimu. Tu na scenu stupa znanstvenik i sveučilišni profesor Ovid Byron, koji nastoji istražiti uzroke ovoj pojavi, a pomoć će mu pružiti upravo Dellarobia. Dvoje likova različitih je ekonomskih, društvenih i kulturnih pozadina, koje se putem njih sučeljavaju, ocrtavajući ekonomske i društvene relacije u suvremenom SAD-u.

Kingslover vješto isprepliće ekološku i socijalnu problematiku, sagledava kako se međusobno zrcale pa katkada i u ironičnom ključu kroz prizmu siromašnih, koji su možda najmanje doprinijeli zagađenju. Leptiri ujedno predstavljaju svojevrsnu metaforu za protagonisticu. Nezadovoljstvo koje je uzrokovano nepravdenom raspodjelom društvenih mogućnosti primorava je na promjene. Monarh također zbog pogubnoga ljudskoga utjecaja pronalazi nove migratorske rute. Stoga je priča o nastojanju da se spase leptiri ujedno i narativ o osvještavanju Dellarobije.

 

The Last Migration (2020) Charlotte McConaghy povezuje osobno i klimatsko kroz priču o izumiranju životinjskih vrsta.

The Last Migration (2020) Charlotte McConaghy povezuje osobno i klimatsko kroz priču o izumiranju životinjskih vrsta. Već prva rečenica, kojom se djelo otvara – Životinje umiru. Uskoro ćemo ovdje biti sami. – uvodi čitatelja u temeljne tematske preokupacije te ton romana. Radnja se odvija u bliskoj budućnosti te slijedi znanstvenicu Franny u nastojanju da prati posljednju koloniju polarnih čigri pri njihovoj migraciji s Arktika na Antarktik, za koju znanstvenici smatraju da će biti posljednja. Uporna pripovjedačica vjeruje da postoji mogućnost da se ptice spase pa nastoji pronaći brod koji će je povesti u ekspediciju. Njega pronalazi tek kada kapetana Ennisa Malonea uspije uvjeriti da će posadi njegova plovila Saghani pomoći pronaći ribu, koja je isto gotovo sva izumrla u osvit zabrane ribolova.

U središtu razmatranja je arhetipski obrazac potrage, koji je protkan brojnim realnim opasnostima, primjerice pretjeranim izlovom ribe i ostalih organizama u moru, što prijeti uništenju biodiverznosti. Franny ujedno predstavlja koncept junakinje koja se bori sama protiv svih, ali i sebe jer je posrijedi priča o vlastitoj samospoznaji pa misija sadrži i simboličke konotacije. Ima nešto gotovo donkihotovsko u protagonističinu nastojanju da pronađe načina kako održati na životu čigru u svijetu u kojem sve umire, dok potraga biva isprepletena s osobnim preokupacijama. Spomenuta ptica ima najdulju migraciju, s brojnim preprekama, te za pripovjedačicu stoga predstavlja hrabrost i izdržljivost. Meditativni i melankoličan prizvuk romana evidentan je već pri otvaranju na Grenlandu: glacijalna pustoš postavlja slikovitost i atmosferu, prevladavajuće raspoloženje za cjelinu, koja se promeće u svojevrsni dijalog s Melvilleovim Moby Dickom.

Uskoro vas čeka i treći nastavak o televizijskim fenomenima i klimi...